Jul 3, 2010 0
KAPITAL KAO ERSATZ: automatizam umesto autonomije :: Darko Drašković
1
Početkom 1820-ih, kada Marx još uvek nije imao ni pet godina, razotkrivena je jedna vrlo domišljato konstruisana prevara. Naime, 1770-e konstruisao je Volfgang fon Kempelen mehaničkog Turčina, automatizovanog igrača šaha. Mašina se sastojala od modela ljudske glave i trupa u prirodnoj veličini, obučenog u tradicionalnu garderobu turskog čarobnjaka – na glavi je nosio turban, u levoj ruci držao je dugu, tanku lulu, dok mu je desna ruka ležala na komodi, na čijoj su se površini nalazile šahovska tabla i figure. Izgledalo je kao da mehanizam može da odigra jaku partiju šaha protiv čoveka, kao i da može da izvede skakačev kružni put – šahovski problem koji zahteva da konj obiđe čitavu tablu, zauzimajući, pri tome, svako polje samo po jednom. Početkom 1820-ih ispostavilo se, međutim, da se u komodi krije majstor šaha, koji, u stvari, vuče poteze koji su publici izgledali kao potezi koje vuče sama mašina.
Opisana prevara, očigledno se oslanjala na jedan quid pro quo. Uopšteno gledano, quid pro quo, posebno u svojoj skraćenoj verziji quiproquo, predstavlja vrstu nesporazuma u kojoj subjekt misli za neku osobu ili stvar da je neka druga osoba ili neka druga stvar. Specifičnost efekta quiproquo, kada je u pitanju pomenuti mehanički Turčin, sastojao se u zameni osobe za stvar – publika je, naime, mislila da mašina-stvar igra šah, zamenjujući time, a da toga nije ni svesna, operatera-osobu mašinom-stvari. I obrnuto, specifičnost efekta quiproquo, u slučaju koji razmatramo, počivao je, takođe, u zameni stvari za osobu – publici se, naime, činilo kao da je mrtva mašina-stvar živi čovek-igrač.









Social Links